Stekavši penziju kao dugogodišnji radnik MUP-a Crne Gore Gusinjanin Hako Đurković riješio je da se bavi stočarstvom. S ranim proljećem brojno stado raskrdi na samom ulazu u atraktivnu dolinu Grebaje, zvanom Polja, gdje ima posjed, a nedugo potom se zaputi na planinu Popadija (1.500 mnv) i tu ostane do polovine jeseni. Njegova deviza je da čovjek mora biti naredan svemu, jer su izazovi koje život nameće nepredvidivi, a ni penzija ne može odgovoriti svim potrebama.
Gosti ovog uglednog domaćina, na Petrovdan, odnosno čobansku ili planinsku slavu, kako čobani zovu ovaj dan, bili su vlasnici Eko-katuna „Pavićević” u Grebajama Srđan Pavićević, sa suprugom Sonjom i tek punoljetnim sinom Jovanom Jokom, kao i Selim Gačević, gusinjski Sarajlija, koji je ovdje provodio rano djetinjstvo i čobanovao. Krivudavim šumskim, mjestimično rizičnim putem, koji smo od grebajske Škale do odredišta, nekih pet kilometara savladavali terencem džipom, nepogrešivo je upravljao mlađani Joka, ne čemu smo mu kao veoma iskusni vozači odali priznanje. No, kako priroda posla na planini nalaže Hako je sa stadom bio na padinama Trojana, pa ga na odredištu nijesmo zatekli. Međutim, srdačno nas je dočekala njegova supruga Razija i ispred nas se u momentu obretoše razne planinske đakonije i kao poslastica za kraj i nadaleko čuvena pita zeljanica.
Na Popadiji koja je svojevremeno brojala i preko 40 stanova, sad gospodari samo domaćinstvo Đurković sa buljukom od oko 60 brava i petoro-šestoro govedi. Mliječne proizvode vrhunskog kvaliteta spravljene po recepturi predaka, koje plasira Đurković, jedan od uglednijih gusinjskih stočara, ovih dana imaju priliku da okuse i sladokusci iz brojnih evropskih i skandinavskih zemalja, ali i SAD.
– Stočarstvo i poljoprivreda su naša tradicija, kojom se bavio i Hakov rahmetli otac Meho, kao i njegovi stari. U ono vrijeme držali su i po 100 do 150 ovaca, dvadesetak govedi, a ovdje su bivali buljuci i drugih stočara. Danas smo ovdje samo mi i tamo dalje jedna porodica Čekić. Držimo od 60 do 80 brava, u zavisnosti jesu li jagnjad prodata ili ne, i šest krava, što nam omogućava da porodici obezbijedimo bolje uslove. Proizvodimo veoma kvalitetan sir i kajmak koji uvijek ima svoje kupce. Pomažu nam i djeca, kao i porodica djevera Jusufa, sa kojim zajedno živimo. Sin Sulejman nam studira poljoprivredu i po završetku će mu domaćinstvo biti povjereno na upravljanje. Za plasman viškova ne razmišljamo, jer najveći dio prodamo našim ljudima ovdje, a i u inostranstvu! I turisti su ovdje česti u ljetnjem periodu, među kojima smo stekli veliki broj prijatelja. Ima ih iz Evrope, ali i iz cijelog svijeta. Skoro svakodnevno od nas kupuju mliječne proizvode, ne pitajući za cijenu, jer vide da se radi o kvalitetu. I za viškove mesa nemamo problema, jer tu je „Franca” – priča naša domaćica Razija Đurković, naglašavajući da će Haku biti žao što ga nijesmo zatekli kod kuće.
Naglašava i kako je u današnje vrijeme veliki problem obezbijediti čobane, jer nema zainteresovanih da se bave ovim poslom. Brojni su primjeri da stočari čobane dovode iz Albanije, Kosova, Srbije, BiH, kojima se to dobro plaća, uz besplatnu ishranu i smještaj. Ističe da iako im nije prijatno biti u toj divljini, priroda posla nalaže da se svemu mora odolijevati. Kao problem sa kojim se suočavaju godinama unazad navodi i loš put do katuna, jer se slabo održava. Ne bi bilo naodmet da im se uradi i solarna energija, što, ističe i ne bi bio veliki trošak za opštinu ili državu.
U priču se uključuje i šezdesetpetogodišnji Selim. Sjeća se vremena kada je ovdje boravio kao dvogodišnji dječak, čuvao stoku i nadahnjivao se čarima planine, sve dok se prije 45 godina nije domogao Sarajeva i tamo zasnovao porodicu. No, utiske odavde je ponio zauvijek i sjeća ih se s posebnim emocijama i nostalgijom.
– Evo ga stan i prostor gdje sam se svojevremeno bezbrižno igrao sa djecom sudbinski predodređenom da ovdje borave. Sve ovo sad posmatram, a vidim ono vrijeme i pogled mi zatamnjuje praznina koja para dušu i srce, jer nema onih katunjana, nema stoke na svakom koraku, nema čobana, nema pjesme, nema one živosti i one veselosti... Tu malo visočije bila je vojna karaula, u njoj graničari širom one nam domovine – Jugoslavije, a svi kao jedna porodica i spremni da priskočimo jedni drugima za svaku potrebu. Uz sami granični pojas bile su plantaže borovnica i uz dopuštenje vojske brali smo ih i prodavali, što nam je umnogome pomagalo da se u susret školskoj godini obučemo i kupimo knjige, jer nijesu roditelji sve mogli da stignu. Toga poodavno nema, vremena se promijenila, ali je u duši ostalo lijepo sjećanje prožeto sjetom i nostalgijom za tim životom i vremenima, o čemu, pogotovo mi koji živimo van zavičaja, često sanjamo i razmišljamo, priželjkujući da što prije ovdje dođemo. Zato sam danas neizmjerno zahvalan našem komšiji i prijatelju Srđu što nam je priuštio ovaj ugođaj, a mlađanom Joki što smo se udobno osjećali u savlađivanju ovog bespuća – ispričao je Selim.
Domaćinski počašćeni, uz još jedan pozdrav Haku napuštamo našu domaćicu, odajući joj zahvalnost, a onda, usput, sabirajući utiske sa planine, stižemo i do velelepnog Eko-katuna „Pavićević”. Tu nas takođe domaćinski dočekuje mladi direktor tog turističkog kompleksa Milan, stariji Srđanov sin. Dogovorismo se da kasnije obiđemo i ruševine nekadašnje vojne karaule, takođe na Popadiji, ali bliže granici sa Albanijom.
N.V